srijeda, prosinac 28, 2011
Zima
Siječanj u magli, bijeli ogrtači.
Zavijane ceste kao sablast motre.
Uokolo straže. Snježnih vojska smotre.
I nebo se tamnim tišinama mrači.
Obamrla polja, studen, pustoš gola.
Zima svojim mirom uspavana leži.
Kao da iz neba sjetna glazba sniježi.
Ti su zimski dani izvorišta bola.
Ustrojene sile pahulja i leda,
postrojiše ptice, gladno jato gleda,
defile vladara zimskih osvajača.
Zašutjele staze, opustjeli puti.
Praznina i spokoj, tek se može čuti.
Kako jedan čovjek usamljen korača.
četvrtak, studeni 24, 2011
Jesenji dan
U jesenji dan tuge se skupe
da svojim kranom srce izvuku,
da mučkom snagom žestine tupe
posljednju nadu u meni zatuku.
Na prozore kucaju kapljice
prateći ljeto zadnjom sonatom,
a vjetri hitri progone ptice
kiteći grane najsuhljim zlatom.
Nad životom oblaci se vuku
dok sijede kose grada gledam,
ta blatna jesen pruža mi ruku
da komad sunca skrivenog predam.
Ali ja ga ne dam. I dati ga neću.
U dubinu duše prkosno ga sklanjam.
Jer kad prođe zima i proljeće dođe.
Još hoću da volim. Još želim da sanjam.
Zagrebačka zima
Taj dan su plesale pahulje...
A vjetrovi se gnijezdili
u raščupanoj i kovrčavoj kosi drveća...
Pod koščatim prstima grana...
Snjegovi bijeli i oblaci sivi...
Prosinac na ulicama živi...
Ti si jedino preostalo sunce
koje me promrzlog u zagrljaj primi...
Jer tople su ruke tvoje...
I tople su oči tvoje...
U hladnoj zagrebačkoj zimi...